Nedaleko od porodične kuće Nazif efendije u Mulićima kod Visokog je mjesno mezarje u kojem je ukopan ovaj imam, hatib i muallim. Rođen je 1878. godine i obzirom da ja sa prezimenom dobio epitet onoga ko je iz alimske porodice i on je završio vjerske škole i kao imam radio u nekoliko džemata, ali najduže, sasvim sigurno, u džematu Han Ploča u Kiseljaku. U Lepenici je, kako kažu njegovi đaci, predavao vjeronauku.
Pored imamskog posla bio je i matičar, izdavao rodne listove, i sl. Oni koji su išli pred njim u mekteb sjećaju se kako je bio strog, ali samo za lijenčine, koji nisu htjeli ispoštovati prvu kurʹansku naredbu ikre.
I danas se o njemu s koljena na koljeno prenose mnoge priče koje pokazuju kako je bio i vrlo hrabar čovjek koji je svakome pomagao i izlazio u susret. Koliko je bio dosljedan, pokazuje činjenica da je jedan od rijetkih imama koji nije skidao svoju ahmediju ma gdje god se kretao iako je postojala zvanična zabrana nošenja iste od strane austro-ugarske vlasti. Kada su ga pozvali na razgovor rekao je: “Ako ćete sjeći glavu, neka ide sa ahmedijom, a ja je na skidam. “
U periodu od 1887. godine, kada je rođen Nazif ef. pa do 1918., muslimanski identitet bio je…
bitno ugrožen. Nudile su se dvije mogućnosti: asimilacija ili integracija. Upravo u ovim godinama, vršene su najveće represije nad imamima.
Zamjenik Reis-ul-uleme u BiH Ismet ef. Spahić često spomene ovog čestitog imama. Kaže hfz. Ismet efendija kako je od Nazif efendije slušao da mu je jedne prilike došao jedan džematlija, negdje iza Bukovice je živio, najvjerojatnije u selu Botunja, pa rekao da želi imama za teraviju. Kaže: ”Efednija, daj mi imama za Ramazan.” “Kako ćeš ti sam platiti imama?” “Daj mi imama, ja ću ga platiti koliko god košta.” “Pa zašto?” upita ga Nazif ef., a on reče: ” Juče sam bio u Sarajevu na čaršiji i prodavao kruške. Dođe mi jedan hadžija u crnoj ahmediji i pita me da li može probati kruške i rekoh mu da može. Kad ih proba reče: ‘Lijepe su ti kruške, ali nikad nisu čule ezana’ , pa ja hoću da moje kruške i drugo voće čuju tu Božiju himnu.”
Ne postoji mnogo pisanih tragova o ovom imamu, ali njegova kuća u Mulićima pokazuje da je u to vrijeme njegova porodica bila jedna od bogatijih na tom kraju, a 
tarih na nišanu, koji je kako kažu njegovi praunuci, sam napisao, a u Gračanici mu oklesan još za njegova života, pokazuje veličinu njegovog imana. Na tom tarihu stoji:
DRAGI BOŽE OVAJ MERHUM ROB JE TVOJ
PRETVORI MU GROB U DŽENNETSKI PERIVOJ
DA U NJEMU DOČEKA UDOBNO SUDNJI DAN
JA RABBEL ALEMIN
Nazif efendija, iako je penziju dočekao kao imam i matičar, danas ga se sjećaju samo starije džematlije koji su bili njegovi đaci u mektebu. Na ahiret je preselio 1965. god. u 78. godini života. Ukopan je u mjesnom mezarju u Mulićima u blizini njegove porodične kuće.
Želja mi je ovim malim prisjećanjem sačuvati uspomenu na njega i spasiti njegov rad za vjeru islam i Bošnjake od zaborava. On je jedan od mnogih naših prethodnika iz čijeg života danas možemo naučiti mnogo, a prije svega kako se čuva vjera u teškim trenucima. ( Nišni i mezar nazif efendije u Mulićima na kojem je ispisan navedeni tarih.)
Ne smijeo sebi dozvoliti da p(o)stanemo narod koji će zaboravljati svoje učitelje, vjeroučitelje, dobrotvore, jer oni su, uglavnom, ti koji nama danas trebaju biti uzor, a oni su sebi za uzor uzimali posljednjeg Allahovog poslanika Muhameda, a.s., i prve generacije muslimana. Da nije bilo tako mi danas nebismo imali ovoliko vakufa i zadužbina koje koristimo, a koliko ih je samo oduzeto od muslimana u Bosni i Hercegovini.
Na pisanje ovog podsjetnika i malo istraživanje o Nazif efndiji Muzaferiji navela me činjenica da često slušam od starijih džematlija o ovom alimu, ali da niko od njih ne zna njegovo ime, samo ga spominju kao efedija Muzaferija iz Mulića.
Zahvaljujem se sinu od Nazif efendije i Mahiru ef. Muzaferiji na pomoći oko prikupljanju podataka o Nazif efendiji.
Bajrić Kenan
