Tema genocida u Bosni Hercegovini, ali na prostorima Balkana, u određenim slučajevima poprima temu kontraverznosti i tabua, što u 21. stoljeću, iz perspektive akademskog izučavanja studija genocida predstavlja jednu poražavajuću činjenicu. Izučavanje genocida ili opći govor o genocidu koji se desio u našoj državi potpuno je izbačeno i demarginalizirano iz javnih obrazovnih institucija, poput osnovnih i srednjih škola. Univerzitetsko studijsko izučavanje genocida također je u potpunosti odstranjeno iz nastavnih silabusa. Izuzetak jeste jedino Fakultet islamskih nauka, gdje u programu za VIII semestar ima predmetStudije genocida, koji ima karakter komparativnog izučavanja studije genocida kroz slučajeve genocida u svijetu i u BiH. Naša medijska pokrivenost također varira iz godine u godinu, ali suština je zapravo da smo svjedoci da se o genocidu sasvim malo ili nikako ne govori u medijskom prostoru, ili je 11. juli samo datum kada se o tome najviše govori.
Ali važna karika u procesu prenošenja znanja, čuvanja sjećanja na genocid, te razumjevanje poruka tog zločina jesu naše mlade generacije čiji zadatak jeste i najzahtjevniji – učiniti sjećanje, podsjećanje i proučavanje genocida i svih njegovih aspekata studijskim kursom sastavnog dijela vremena koja dolaze. Primjetno je da među mladom populacijom imamo različita shvatanja genocida: jedni su svjesni toga zločina i nastoje poprimiti što više saznanja o genocidu i prenijeti drugima, drugi su svjesni ali posebno se ne osvrću na tu temu, treći nemaju dovoljno razvijenu svijest te je verbalna osuda najviše što čine, četvrti se samo povremeno prisjećaju itd. Svakako ovo je tema koja je nužna u komunikaciji mladih.
Kontinuitet indoktrinacije
Hapšenjem Ratka Mladića, optuženog za genocid, ratne zločine, zločin protiv čovječnosti, otvorilo je niz debata kako o samom (ne)hapšenju tokom 16 godina, tako i o mitologizaciji njegove ličnosti i „heroju“ srpskog naroda na ovim prostorima. Posebno je oživilo raspravu o temi budućeg suživota u Bosni i Hercegovini, pitanju manjeg bh entiteta i naravno odnosu mladih naraštaja bošnjačkog, srpskog i hrvatskog stanovništva.
Naši roditelji, rođaci, članovi naše porodice, njihovi prijatelji, naši prijatelji, komšije i svi dobri ljudi koji su voljeli ovu zemlju, tokom rata odlučno su se borili protiv ideologije koja je naučavala da danas oni kao i mi mlađe generacije koji smo bili djeca ili se rodili tokom rata ili poslije rata ne postojimo ni kulturalno niti nacionalno, stoga ne bi trebali postojati ni fizički. No hapšenjem Mladića i situacija koja se odvijala povodom toga samo nam je još jednom dokazalo da većina naših susjeda u manjem bh entitetu nisu se mnogo distancirali od takve politike. Ne ulazeći u to da stariji ljudi, kao i ljudi u srednjim godinama otvoreno izjavljuju i vjeruju da je Mladić zapravo heroj, ja bih istakao ovdje činjenicu da protestne skupove koji su se održavali u gradovima manjeg bh entiteta, ali i u Beogradu jesu sačinjavali mladi, odnosno oni koji su baš kao mi bili samo djeca u ratu, ali i maloljetnici. Ono što je možda bilo jedno veliko otkrovljenje jeste da se na onim slikama sa protesta na Palama, u Banja Luci ali i u Beogradu koje su kružile internet portalima nekoliko dana mogla prepoznati lica pojedinih studenata sa fakulteta u Sarajevu. Možda to jasno daje do znanja šta o nama misle mladi susjedi u manjem bh entitetu.
To dovoljno pokazuje i kontinuitet indoktrinacije o onome što se zaista desilo i u Srebrenici, ali i na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Jer ne radi se više o tome da se naši vršnjaci dijelom u Srbiji, dijelom u Republici Srpskoj učine sredstvom putem kojeg će se mladim umovima širiti ideja o Velikoj Srbiji i vjerovanju da smo mi muslimani na ovim prostorima zapravo Turci i da nam nije mjesto ovdje. Današnje propagande o nepostojanju genocida, o brojkama žrtava, o „muslimanskoj sabotaži“ dobijaju jednu novu dimenziju, a to je da se mlade generacije, uključujući i djecu, a priori ubijede i da vjeruju, moglo bi se reći i na religijskom nivou, da zapravo genocid nije genocid, da je bilo određenog zločina, koji je minoran u odnosu na kojekakve ciljeve da se srpsko stanovništvo protjera iz BiH. Ovakve ideološke procese koji se sprovode klasičnim brainwashingom i to kroz obrazovne aspekte jesu i odraz atmosfere da još uvijek veliki dio populacije srpskog stanovišta i sa ove strane Drine i sa druge strane Drine nisu ni blizu da osude svoje neuspjele ideologije i zločince, te da se suoče sa individualnom ali i kolektivnom odgovornošću, a o odricanju od takve ideologije kod mnogih još nema ni spomeni.
Svjedočanstva genocida
Kada želimo govoriti, pisati ili pamtiti genocid, naša pažnja kao mladim ljudima treba posebno biti upućena na one koji su preživjeli masovne egzekucije, protjerivanja kao i mučenja koja su vršili zločinci. Mnogi od njih su bili samo djeca pred čijim očima su im ubijani očevi, braća te drugi članovi uže i šire porodice. Strahotu takvih potresnih slika kroz svjedočenja mogu nam prenijeti upravo preživjeli te moramo biti svjesni da su kao živi svjedoci takvih dešavanja najbolji izvor za vjerodostojno prenošenje i bilježenje zločina genocida na prostoru BiH.
No ono što je ključno u prikupljanju svjedočanstva jeste i njeno buduće širenje, kao i pismeno čuvanje, kako za nas tako i za one koji dolaze. To je jedan od važnih dokaza, posebno za nas mlade kako bismo bar dijelom razumili kroz kakve golgote su prolazili Bošnjaci. Takva svjedočanstva doprinose i jednom potpunijem razumjevanju genocida sa jednim objektivnim sagledavanjem cjelokupnog zločina, počevši od protjerivanja, egzekucije pa do pokušaja prikrivanja zločina. Pored literature koja se stručno bavi zločinom genocida, publikacije u kojim su samo prikupljena svjedočanstva preživjelih logoraša, kao i ljudi koji su se uspjeli spasiti, a posebno majki i njihove djece su jedna od najvažnijih izvora literature o genocidu u Bosni i Hercegovini.
Ove publikacije se posebno ističu među takvom literaturom iz razloga što su najčešće tu samo uključena živa svjedočanstva, bez komentara ili dodatnih objašnjenja istih, ostavljajući tako cjelovito vjerodostojno prenošenje istinitih dešavanja. Za mlade studente, ali i za sve druge čitaoce moglo bi se reći da je ovo jedna obavezna literatura koju moramo redovno isčitavati pored bilo kakve stručne. Naravno, literaturu koja se bavi stručnim studijskim izučavanjem genocida svakako treba čitati i sa kritičkim pristupom.
Svijest o genocidu
Biti svjestan genocida prevazilazi pojam povremenog sjećanja ili eventualnog spominjanja genocida u cilju iskazivanja poštovanja prema žrtvama. Sjećanje na šehide izražava se primarno kroz učenje fatihe i jasina, ali kada govorimo o svijesti o genocidu onda to obuhvata nekoliko segmenata pored spomenutih. Dok smo još u svojoj mladalačkoj snazi izuzetno je važno da se fokusiramo na tri stvari:
- Da razvijamo svijest o genocidu kroz svako novo saznanje i otkriće koje se tiču i genocidne politike, kao i samog čina zločina genocida, te etničkog čićenja i protjerivanja stanovništva kao i mučenja i zločine nad ženama i djecom
- Da svijest o genocidu podrazumjeva psihološko, racionalno i intelektualno poimanje tog zločina i svega onoga što se dešavalo, a ne samo povremeno iskazivanje poštovanja i pokušaje suosjećanja sa žrtvama, najčešće tokom 11. jula.
- Da to svoje znanje koje stičemo, svjedočanstva koja slušamo ili čitamo, prenosimo i dalje, jer smo mi bili i sada smo svjedoci da bilo kakvo poimanje genocida odnosno agresije onako kako se i desila nije dostupna niti prisutna u javnoj obrazovnoj sferi, tj. školama, a ni fakultetima.
Biti svjestan genocida podrazumijeva da shvatimo ideološki kao i povijesni temelj takve politike kao i pojedince i grupe koji su stajali iza toga. Jedna greška koja se također ne bi trebala ponavljati u našem diskursu i proučavanju genocida jeste generalizacija zločina. Ne možemo reći da su svi Srbi podržavali ono što se dešavalo, ali jeste većina. Ali to je bitno naglasiti. Drugi problem jeste statistika žrtava, što je ujedno i jedan izazov. Moramo znati dobro izvore iz kojih uzimamo podatke o broju žrtava genocida, te izbjegavati svaku zloupotrebu. Naš odgovor treba biti posebno formulisan na način kako bi dosljedno opovrgnuo lažne i projicirane tvrdnje onih koji genocid negiraju ili umanjuju broj ubijenih, kao i onih koji pokušavaju da proizvoljnim i neutemeljenim navodima „izjednače“ ili nađu ekvivalentnost genocida sa odbrambenom borbom Armije RBiH.
Onda kada svijest unaprijedimo do ovih stadija, možemo očekivati i nadati se da ono što se dešavalo muslimanima ne samo u posljednjem ratu, nego i u Drugom svjetskom ratu, ali i prije na ovim prostorima ostati upamćeno i zabilježeno te sačuvano od zaborava i kroz akademski okvir, ali i interpersonalnu komunikativnu paradigmu.
Napraviti korak više
Iako smo većinom pasivni primatelji saznanja o genocidu i etničkom čišćenju koje se sprovodilo u posljednjoj agresiji na BiH nad muslimanskim stanovništvom, naša mlada muslimanska populacija treba činiti i korak dalje te razmotriti svako sukladno svom zanimanju, kako to može doprinijeti bar djelimičnom zadovoljenju pravde i tematici genocida u Bosni i Hercegovini.
Nažalost ovim se zadatkom nekada ne možemo pohvaliti, jer ne ulažemo dovoljno truda i vlastitih potencijala kako bi dali svoj doprinos da se o genocidu govori, pamti i istražuje. Nekada se čini da ne shvatamo situaciju najozbiljnijom. Bavili se društvenim, prirodnim, humanističkim, medicinskim, tehničkim naukama ili umjetnošću, da li smo studenti ili ne, postoji velik broj mogućih radnji koje možemo poduzeti u procesu dokumentovanja zločina genocida i etničkog čišćenja u našoj domovini. Nesumljivo da su mnogi od nas izgubili svoje najbliže članove porodice, posebno jednog ili oba roditelja, tako da imamo mladih aktivista, studenata različitog akademskog usmjerenja koji su bili posebno potaknuti stradanjem svojih da na bilo kakav način korisno doprinesu ovoj temi.
Vrlo važan korak, bar od nas mladih, jeste da koliko god smo svjesni zločinaca, imenom i prezimenom, trebamo imati na umu također i ljude, srpske i hrvatske nacionalnosti, koji su se suprostavili svojim sunarodnjacima i nisu dopustili da u njihovo ime čine takve zločine. Neki od tih ljudi nastradali su zajedno sa svojim bošnjačkim sugrađanima, samo zato jer su se odlučili suprostaviti zločinačkim djelima.
Ono što kao mlada generacija koja je rat provela u dobu djetinjstva, možemo danas posebno uraditi jeste da najprije i sami prikupljamo svjedočanstva iz mjesta iz kojih potičemo o stradanju muslimana. Tu se ističu i sjećanja naših nana i deda o stradanjima i iz Drugog svjetskog rata, što također zaslužuje svojevrsnu dokumentaciju. Ako budemo slijedili ovakav tempo kao mladi, što je od velike važnosti danas kada se nalazimo u 21. stoljeću, kojeg također potresaju sukobi i nemiri u svijetu, naša budućnost i ne bi trebala onda biti opterećena i zamućena zaboravom onoga što se desilo.
Posjeta Srebrenici i obilazak memorijalnog centra u Potočarima nas ni u kom slučaju ne smije zaobići. Bez obzira na vrijeme, ovo su mjesta koja su dužnost posjetiti za svakog od nas pojedinačno, ali i grupno. Ali problem koji danas imamo jeste također da trebamo znati posjetiti i obići i druge gradove u kojima su predratnim popisom Bošnjaci bili u velikoj većini ili su bili brojčano mnogo prisutniji, te su etničkim čišćenjem, progonima i egzekucijom skoro pa u potpunosti nestali. Trebamo nastojati da u okviru svojih aktivnosti ili aktivnosti nevladinih organizacija, što je najčešće slučaj, ali i ispred univerziteta, posjetimo takve gradove, kojih je najviše u manjem bh entitetu. Za povratnike koji su se odlučno i sa enormnom hrabrošću vratili u ta mjesta, svaka posjeta mnogo znači. Oni koji su u gradovima Federacije, tim činom ukazuju povratnicima u ovim mjestima da nisu zaboravljeni i da mogu računati na našu pomoć, u onoj mjeri koliko god to možemo pružiti. Među aktivnostima gdje su učesnici sve češće mlade generacije, posebno se ističeMarš mira, gdje je prisutno veliko prisustvo mladih.
Naš glavni zadatak primarno bi bio da temu genocida i etničkog čišćenja, kao i drugih zločina izvedemo iz okvira javnog potiskavanja i da je učinimo javnim diskursom i podsjećanjem u svakom njenom aspektu. Greška bi bila ako bismo samo genocid razmatrali u okviru naučno-istraživačkih razumjevanja ili samo u okviru općih govora o tome. Treba zapravo upotpuniti i unificirati obje ove dimenzije da bi i u narednom periodu imali što jasniju, produktivniju i obuhvatniju predstavu o ovoj temi, koja se tiče života svakog od nas. Jer o genocidu trebamo govoriti uvijek, a ne samo povodom 11. jula.
Pamćenje kao uslov boljeg sutra
Da bismo uopće mislili na boljitak naše domovine, da bi razvijali jednu pozitivnu atmosferu u našem društvu o genocidu nad Bošnjacima treba konstantno govoriti i izučavati. Ta dešavanja su postala dio naše povijesti, koliko god to neko pokušao obezvrijediti ili učiniti nevažnim. Dešavala su se stradanja u BiH na svim stranama tokom rata, međutim kao mladi istraživači, kasnije profesori ili majstori svog zanata, dužni smo da govorimo o činjenicama onako kako su se odvijale, a ne o pretpostavkama koje propagiraju drugu sliku kojoj svjedočimo i danas, a to je negiranje i prikrivanje zločina genocida i etničkog čišćenja. Svjesni smo ko je zapravio bio u ulozi agresora i onoga koji je nastojao sprovoditi takvu politiku, kao i onoga ko se zapravio branio i ko je žrtva takve politike. Svjesni smo ko su zločinci, odnosno počinitelji genocida i ko su najveće žrtve genocida i agresije. No, jedan objektivni pristup studijama genocida nema za cilj da nas uči da mrzimo, nego da pamtimo i učimo. Trebamo se kao mladi ljudi suočiti sa tematikom genocida i razumjeti historijsku zbilju u kojoj se odvijao na našim prostorima. Bilježenje i prenošenje prave istine o tome samo može doprinijeti stabilnijoj i mirnijoj Bosni i Hercegovini, ali i cijelom našem, vjerski i etnički pluralističkom društvu.
Autor: Kemal Obad
Akos.ba
