Alija jeste bio jednostavan čovjek, ali je bio i naš lider. Kasnije je postao legenda i još uvijek živi kao legenda, kazao je za AA prof. dr. Džemaludin Latić
Na današnji dan prije devet godina prestalo je da kuca srce prvog predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine rahmetli Alije Izetbegovića. Riječ je, po mnogima, o najvećem sinu Bosne u 20. i na početku 21. stoljeća.
Iako je otišao sa ovog svijeta, svijeta kojeg je često nazivao nepravednim, “kralj mudrosti”, kako Izetbegovića nazivaju u Turskoj, ostao je u sjećanjima i mislima bošnjačkog naroda. I danas se među Bošnjacima može čuti kako im nedostaju njegovi mudri savjeti poput onog da “nema osvete, a ima pravde”, ili poruke kao što je ona: “Velikim Bogom kunemo da robovi biti nećemo”. Nedostaje i odlučnih poruka kao što je ona da “muslimanski narod neće nestati”.
Alija Izetbegović rođen je 1925. godine u Bosanskom Šamcu. Njegova porodica vodi porijeklo iz Beograda, odakle su stigli u Bosanski Šamac. Izetbegović je još kao dijete doselio s porodicom u Sarajevo. Njegova nana vodi porijeklo iz Uskudara u Turskoj.
Alija Izetbegović bio je jedan od predvodnika pokreta “Mladi muslimani” koji je okupljao srednjoškolce i studente iz BiH. Zalagali su se za zaštitu i prava muslimana.Nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine, Izetbegović je uhapšen i u zatvoru je proveo do 1949. godine.
Zbog objavljivanja knjige “Islamska deklaracija” Izetbegoviće je sa još 12 bošnjačkih intelektualaca uhapšen i procesuiran u montiranom “Sarajevskom procesu” 1983. godine kada je osuđen na 14 godina zatvora. Nakon teških godina provedenih u zatvoru, Alija je, nakon pomilovanja osuđenih za verbalni delikt, pušten iz zatvora 1988. godine. Djelo „Islamska deklaracija“ nastalo je 1970. godine. U njemu je tretiran islamski svijet od Alžira
do Bosne, od Maroka do Indonezije, i od Turske do Pakistana.
Kako bi spriječio ponavljanje sudbine bosanskih muslimananad kojima je tokom Drugog svjetskog, također, izvršen genocid, Izetbegović je, zajedno s širom grupom istomišljenika, 27. marta 1990. godine osnovao Stranku demokratske akcije (SDA). Bio je to istinski pokret bošnjačkog naroda, koji je okupljao njegove najšire slojeve.
Stranka je na prvim slobodnim izborima osvojila 86 od 240 mjesta u Skupštini BiH, a
Izetbegović izabran za prvog predsjednika Bosne i Hercegovine. Nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost i otcjepljene od Jugoslavije, Izetbegoviću su preostala dva izbora, platiti skupu cijenu nezavisnosti ili ostati pod režimom “balkanskog kasapina” Slobodana Miloševića.
Alija Izetbegović je ovaj teški izbor prepustio građanima svoje zemlje koje je iznimno
poštovao. Tako se 29. februara i 1. marta 1992. godine u BiH održao referendum za nezavisnu BiH. Na referendumu je 63 posto građana BiH glasalo za nezavisnost zemlje. Na osnovu rezultata referenduma Evropska unija (EU) je 6. aprila 1992. godine proglasila nezavisnost BiH. Sjedinjene Američke Države (SAD) su tu nezavisnost priznale samo dan kasnije, 7. aprila 1992.godine.
Već prvi dan bh. nezavisnosti agresorske snage pod direktnom komandom Slobodna Miloševića, a koji je vladao uz pomoć optuženika za genocid Radovana Karadžića i Ratka Mladića u tadašnjoj takozvanoj Republici Srpskoj, započele su napade na Sarajevo i BiH. Pakao bosanske države okončat će se tek potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine u Parizu.
Alija Izetbegović je iza sebe ostavio nezavisnu BiH i granice države pod međunarodnom zaštitom. Do kraja svog života, iako narušenog zdravlja, Alija se intenzivno borio za razvoj zemlje i povratak izbjeglica na svoja ognjišta, za osudu ratnih zločinaca, za bolje međunarodne odnose i druga važna pitanja važna za bh. državnost.
Zbog narušenog zdravstvenog stanja Izetbegović se povukao sa predsjedničke
funkcije 2000. godine. Umro je 19. oktobra 2003. godine u 15:00 sati, u 78. godini života.
Posljednji državnik koji ga je posjetio nedugo pred smrt bio je turski premijer Recep Tayyip Erdogan. Premijeru Erdoganu je uoči smrti rekao: „Čuvajte mi Bosnu, zaštitite moju Bosnu“.
Povodom 9. godišnjice od smrti rahmetli Alije Izetbegovića ekskluzivno za agenciju Anadolija o rahmetli Izetbegoviću govorili su članovi njegove porodice, prijatelji i najbliži saradnici.
Alija Izetbegović iza sebe je ostavio troje djece. Sina Bakira Izetbegovića (56), aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Lejlu Akšamiju (60), aktuelnu direktoricu Bošnjačke gimnazije i Sabinu Berberović, koja je tokom rata bila šefica Alijinog kabineta i prevoditeljica.
Lejla Akšamija kazala je za AA da je njen otac uvijek i prema svima bio tolerantan. Sjeća se da ih je rahmetli Alija uvijek odgajao sa mnogo više tolerancije od njihove majke. Nudio im je mogućnost izbora. Imao je, kaže, svoju filozofiju o tome kako usmjeriti i odgojiti djecu. Lejla je dalje kazala da nikada neće zaboraviti noći kada su kao porodica razgovarali o brojnim temama.
„Mi nismo bili djeca koja su slušala šta im se kaže. Bili smo poput njega. On sam nije
nikog slušao. Uvijek je radio kako je želio. Zamislite da u 21. godini života budete u zatvoru. Želio je izraziti svoje mišljenje za dobrobit svog naroda i čovječanstva. Osjećao je potrebu da pomaže muslimanima. Htio je da muslimane uvede u novo vrijeme. Bio je to pokret koji semože nazvati „Novo rađanje za kulturu i politiku“.
Moj otac nije želio vlast, želio je samo novi period za muslimane. Primijetio je da muslimani ne čitaju i ne tumače Kur'an-i-Kerim, da im Sveta knjiga u kućama stoji tek tako, umotana u lijepom bijelom platnu. On je želio da se ta Sveta knjiga čita i tumači. Smatrao je da muslimani treba da urede svoj život, moral i svoje ponašanje prema uputama iz Kur'na“, priča Lejla.
Temelj životne filozofije rahmetli Alije, dodala je Akšamija, bio je Kur'an.
Poslije njegove smrti pronašla je bilješke o značenjima i tumačenjima
pojedinih dijelova iz Kur'ana. Prema njenim riječima, u ovoj bilježnici nalazili su se stavovi o pravima žena, odgovornosti muškarca prema ženi, važnosti i značaju međuljudskih odnosa, stavovi o odnosu muža i žene,ophođenju prema zarobljenima i manjinama…
Sabina Berberović, najmlađe dijete Alije Izetbegovića ističe da je njen otac uvijek imao puno više energije od svojih mlađih kolega.
„Prva njegova osobina koja mi pada na pamet jeste njegova energija koju mlađi nisu
mogli pratiti. Nijedan posao nije ostavljao na pola urađen“, govori Berberović za AA.
Sabina je, također, pričala i o tome kako je sa ocem razgovarala do kasnih noćnih sati.
„Moj otac je uvijek nalazio vremena da sasluša naše mišljenje, a tek nakon toga bi
iznosio svoje. Nikada ništa nije nametao. Savjete nam je davao na osnovu primjera. Tek nakon što mi iznesemo i svoje mišljenje, zajedno smo donosili odluke. Samo jedanput je rekao da biti poznata osoba ima i svoj teret. Ovo mu je na jedan način uskraćivalo slobodu kretanja. Ovo je rekaosamo jedanput kada je bio veoma umoran. Dao nam je i savjet: „Djeco, koliko to bude moguće nastojte ne biti poznati“. Ja sam ovaj savjet poslušala“, ističe Sabina.
Unuka rahmetli Alije Izetbegovića, Nađa Berberović, sjeća se dede Alije kao nasmijanog, osjećajnog i brižnog čovjeka.
„Kada smo se kao mali rođaci i ja igrali u njegovoj kući, koliko god da smo bili nemirni on je s nama bio vrlo strpljiv. Uvijek je pokazivao toleranciju, razgovarao s nama i volio je da se s nama igra. Uvijek je bio nasmijanog lica. S nama nije bio tako ozbiljan, volio se šaliti“, rekla je Nađa.
Prof. Dr. Džemaludin Latić sa Fakulteta islamskih nauka (FIN) u Sarajevu za Aliju Izetbegovića naziva najvoljim ahbabom. Upoznao ga je davne 1970. godine. Tada je jošbio student.
„Utjecao je na moj život, na moje mišljenje i na moj pravac. Ali, nije utjecao samo na mene, već na cijelu našu generaciju. Alija jeste bio jednostavan čovjek, ali je bio i lider. Kasnije je postao legenda i još uvijek živi kao legenda… Alija i njegova generacija uradili su ono što su trebali. Sad je red na našu generaciju. Historija će pisati o Aliji, nadam se da će pisati lijepe stvari. Jer, bio je takav“, govori Latić za agenciju Anadolija.
Hasan Čengić je, također, bio jedan od sapatnika rahmetli Izetbegovića u komunističkim zatvorima. Sjeća se da se sa Alijom kao student susretao u tajnosti. Alija mu je tada preporučivao na čitanje neke knjige.
„On je bio jednostavan, snažan, skroman, otvoren gospodin, koji je dobro poznavao i Islam i Zapad. Svijet nije posmatrao po modelu crno-bijelo. On nije samo kritizirao drugi svijet, već i onaj islamski svijet. Dokaz tome je i „Islamska deklaracija“ zbog koje smo osuđeni, iako je većina nas njen sadržaj po prvi put saznala tokom procesa 1983. godine“, podsjeća Čengić.
Profesor Latić otkriva za AA da je započeo pisati novu knjigu pod nazivom „Uspomene“. U njoj će istraživati Aliju kao čovjeka, kao političara i kao muslimana. Latić dodaje kako često sanja rahmetli Aliju.
„Poslije rata i njegove smrti meni ovaj grad se doima praznim. Osjećam se usamljeno. Neka moja braća ubijena su u ratu, a neki su umrli prirodnom smrću… Ali, sada ni Alije nema… Ne postoji puno ljudi u ovom gradu sa kojima bih mogao razgovarati. Za mene kažu da sam po nacionalizmu odmah iza Alije. Prije nego je Alija postao predsjednik i za njega su govorili da je nacionalista, ali kasnije ga je cijeli svijet prihvatio kao demokratu. Pričam sa njim u snu, imam neke stvari da mu kažem, ali ne mogu sve da mu ispričam. Pitam se kako bi on reagovao na aktuelna dešavanja. Ponekad se pitam da li bi bilo bolje da je drugačije reagovao. Ali, bojim se da ne bih pogriješio. Zbog toga ne mogu da završim knjigu, jer znam da ćemo se susresti na Ahiretu. Ne smijem biti nepravedan, nemam na to pravo“, kaže Latić za AA.
Alija je, veli Latić, bio veliki tragični junak. Alija ga podsjeća na slavnog
Gazi Husrev-bega.
Sjećao se i događaja iz vremena opsade Sarajeva. Najbliži suradnici tražili su tada od Alije odgovor koji je izlaz iz nastale situacije.
“Rahmetli Alija odgovorio da nemaju drugu opciju osim da se bore do kraja. Alija je bio glas naših očeva i deda, glas drame. Zbog toga ga je narod mnogo volio. On je bio glas svog oca i dede. On je uradio to što bi svaki otac uradio. Mi nismo željeli da na ovim prostorima budemo ispod nekog, htjeli smo da budemo slobodni. Kada su oni napadali mi smo se morali braniti. Uradili smo to na ponosan način. Naš narod, naše majke koje su izgubile svoju djecu, bili su ponosni. Kada se desila Srebrenica, Alija je otišao kod majki koje su tada bile u Tuzli. Pitale su ga: „Je li ovo moralo biti?“ Nikad ga nisu krivile. One su znale da im je to sudbina. Alija nije želio rat”, sjetno dodaje Latić.
Prisjetio se i kada ga je jednog dana potkraj života rahmetli predsjednik pozvao k sebi. Znao je da mu je izuzetno teško.
„Sjedili smo na terasi Centrale SDA. Ja sam vidio da je njemu teško i da je vjerovatno ponovo osjetio srčane probleme. Znao je da će ubrzo umrijeti, predosjećao je to. Gledao je prema Trebeviću i samo me je pitao: „Boga ti, šta ti misliš hoće li naše kćeri i unuke ponovno nekada biti silovane, hoće li se ponoviti ta zla“, prenio je Latić strahovanja rahmetli Izetbegovića za svoj narod.
-Alijinina posljednja želja-
Hasan Čengić kaže kako mu je Alija bio jedan od najboljih prijatelja. Kako godine prolaze, sve mu više nedostaje. Čengić tvrdi da se često pita kako bi Alija reagirao na današnje probleme Bosne. Čengić ističe kako je Alija tokom posljednjih dana života govorio da su Bošnjaci uspjeli preživjeti i da je Bosna i Hercegovina postavljena na čvrste temelje.
„Bošnjaci se moraju osjećati slobodni u svojoj zemlji. Neka se boje samo Allaha. Neka budu ponosni, neka rade, neka pričaju istinu, neka čuvaju javni insteres, a ne samo svoj. Neka budu svjesni da mogu biti ponosni samo ako rade. Bila je to Alijina posljednja želja. Želio je vidjeti takve Bošnjake“, kazao je Čengić.
Latić je zaključio razgovor ocjenom kako je rahmetli Alija Izetbegović obnovitelj bh. državnosti.
„Zahvaljujući njemu, njegovoj politici, odlučnosti da se bori za demokraciju i ovu Republiku, mi smo postali država, međunarodno priznata, članica organizacije Ujedinjenih naroda i onda i ostalih svjetskih asocijacija“, izjavio je za AA Latić.
-Želio je biti uz bosanske žehide-
Kada je Alija Izetbegović pred kraj svog života saznao da mu namjeravaju napraviti veliko turbe, intervenirao je kod državnih službenika i izrazio želju da bude pokopan u jednostavan mezar, među šehidima BiH.
Ta želja mu je ispunjena. Alija Izetbegović je nakon svoje smrti ukopan na šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu. Njegov mezar svakodnevno posjećuje na desetine ljudi koji se mole za njega i bosanske šehide. U blizini mezarja nalazi se muzej koji je nazvan po Izetbegoviću. Tamo se nalaze njegove privatne stvari, knjige i fotografije.
-Tako je govorio Alija-
Izetbegović je u ratnim godinama bio utješitelj svojeg napaćenog naroda.
„Kada putujem na pregovore u evropske zemlje ne idem pognute glave, jer
mi nismo ubijali žene, djecu i starce. Nismo napali ničija svetišta. Naši neprijatelji su sve ovo napravili i to pred očima čitavog Zapada. Nemojte na govor mržnje
odgovoriti mržnjom. Za Bosnu je mržnja slijepa ulica. Mržnja ne uništava samo naše duše već i bit Bosne i Hercegovine“, govorio je Izetbegović.
Izetbegović je, također, savjetovao svoj narod:
„ Ako zaboravimo genocid koji nam je učinjen bit ćemo prinuđeni da to opet
preživimo. Ali, ja vam ne govorim da trčite za osvetom, već samo da nikad ne
zaboravite šta se dogodilo“.
Također, je upozoravao i podsjećao:
„Mi smo se trudili prije svega biti ljudi i u tome smo uspjeli. Mi smo se trudili biti ljudi zbog nas samih, a ne zbog njih (Srba). Njima ništa ne dugujemo. Biti čovjek naša je dužnost prema Bogu i prema nama samima. To nije naša odgovornost prema njima“.
Izetbegović je tražio pravdu, a ne osvetu:
„Niko ne treba da se sveti, već samo da traži pravdu. Osveta otvara vrata zla kojem
nema kraja. Ne zaboravite prošlost, ali nemojte živjeti u prošlosti“.
Budućnost, govorio je, također, Izetbegović, nećemo tražiti u našoj prošlosti.
„Da bi mogao biti učitelj na Zemlji, prvo moraš biti učenik Svemira. Pravo za mene
nije samo posao, nego predstavlja vjeru, način života i životnu filozofiju. Budućnost
nećemo tražiti u našoj prošlosti. Nećemo se voditi za mržnjom i osvetom“.
Na koncu, želio je da vidi svoj narod slobodan.
„Iako sam već čovjek u godinama, nadam se da ću živjeti toliko da vidim da je moj
narod dočekao oslobođenje i da živi u slobodi. Imam 70 godina, a pred nama je još
veoma dug put. Pojedinci umiru, ali živi narod. Naša borba ne ovisi o meni. Najbitnije
i jeste to što zastavu nose hiljade ljudi…“.
Preuzeto sa:
http://www.aa.com.tr/ba/headline/92150–devet-godina-od-smrti-alije-izetbegovica
