Naslovnica Text Članci Dobra djela ostaju, a vakuf je trajno dobro djelo

Dobra djela ostaju, a vakuf je trajno dobro djelo

1321
0
PODIJELI

U suri El-Kehf – Pećina Uzviženi Gospodar u 46. ajetu kaže: „Imetak i sinovi ukras su u životu na Ovom svijetu, a dobra djela koja ostaju, bit će od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.”

Džamija džemata Kazagići je jedna od najstarijih  u Srednjoj Bosni. Sagrađena je prije više od 400 godina, a sagradili su je misionari još u vrijeme seobe vjesnika vjere kako piše na tarihu ove džamije. Mnoge su naše džamije kao i drugi vakufi dokaz da su u Bosni uvijek živjeli vakifi, dobri ljudi, kojima nije bilo teško i žao uložiti dio svog imetka i slobodno vrijeme za opšte dobro. Znali su oni kroz historiju kao i današnji dobrotvori što znaju da je vakuf trajno dobro od kojeg će imati koristi nakon što se vrate Onome koji im je dao život i odredio trenutak povratka. Vjerovali su da će dobro koje  ostave iza sebe biti zalog po kojem će ih spominjati oni koji dolaze poslije njih.

Prilikom redovnog obilaska džemata u vrijeme Ramazana, u subotu 17. Ramazana 2020. Godine,  posjetili  smo džemat Kazagići. Sasvim sigurno najstariji džemat u Kiseljaku gdje žive čestiti Bošnjaci koji imaju kontinuitet dobročinstva.

Bila je to prilika da se vrati ovom džematu vakuf  koji je spašen prije 27 godina od propadanja. Naime, 1993. godine pripadnik Armije RBiH  E.G. je prolazio pored devastirane džamije u Kazagićima i primjetio čohu sa levhom na zemlji koja se obično postavlja na ulazu u minber. Sličnom čohom se prekrivaju tabuti prilikom posljednjih ispračaja naših merhuma. Uzeo je čohu i donio je kući. Nakon povratka u Radanoviće istu je ostavio u mektebu Radanovići  obavijestivši članove džematskog odbora  kako je i gdje našao ovu čohu.  Prošlo je 27 godina.

  1. Ramazana 2020. godine, ovaj vakuf je vraćen tamo gdje i pripada. Kada smo prisutnim džematlijama navodili razloge posjete i između ostalog pokazali ovu čohu hadžija Karasalihović Safet reče kako je njegov rahmetli babo hadžija Alija Karasalihović tu čohu 1968. godine donio sa hadža i uvakufio je u džamiju. Na ulaznim vratima minbera je bila sve do 1993. godine kada jedinice HVO-a devestiraju džamiju. U džematu Han Ploča je ova čoha bila 20 godina, te naizad vračena tamo gdje i pripada.

Kada jedinice HVO-a devastiraju džamiju, gotovo u isto vrijeme hadžija Karasalihović Alija je preselio u Radovlju kod Visokog, gdje je bio u izbjeglištvu, ali  njegov vakuf,  iskreno učinjeno djelo, živi i danas. Lijepo je bilo gledati ozareno lice njegovog sina hadžije Krasalihović Safeta kako sa ponosom uzima ovu čohu da je ponese kući, ušije mala oštečenje, opere, namiriše  pa tek onda vrati gdje je i bila do 1993. godine.

Ako se vratimo na početak teksta i citirani ajet iz Kur'ana vidimo koliko je važno svako dobro djelo, pa makar se ono nekima u datom trenutku činilo malim i neznatnim. Nas vjera uči da sve treba da činimo sa iskrenim nijjetom/namjerom, radi dragog Boga, te da ni jedno djelo nije malo ako nam bude primljeno. Imetak, evladi i sve što imamo su blagodat i ukras na ovom svijetu, ali sve jednoga dana moramo ostaviti. Vračajući se Stvoritelju nosimo samo svoja djela.

Molimo Allaha Uzvišenog da najboljom nagradom nagradi naše očeve i majke, dede i nane koji su ulagali trud da mi danas živimo svoju vjeru u Bosni i Hercegovini. Činimo dovu da nas naša djeca i unuci po dobru spominju kao što mi speminjemo naše dobre predhodnike. Amin.