Nejra, reci nam ukratko nešto o sebi?
Rođena sam 1999. godine u Travniku. Osnovnu školu sam završila na Gromiljaku, a Srednju, Ekonomsku u Kiseljaku. Trenutno sam student prve godine Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Odsjek za turski jezik.
Čuli smo da je tu bilo još nekih interesovanja?
Osim kik – boksom bavila sam se rukometom, nogometom, folklorom… Aktivista sam Mreže mladih Medžlisa Kiseljak i Crvenog križa. Teško je to sve vremenski pokriti, pogotovo sada kada su tu i obaveze na fakultetu.
Kakav je to osjećaj kada uđeš u ring?
Postoji trema, pozitivna trema, onaj osjećaj kada želiš da to završiš na najbolji mogući način i to je sve. Svakog protivnika poštujem, ali ga se i ne bojim. Straha zaista nema.
Otkud ljubav prema ovoj borilačkoj vještini?
Kik-boks sam počela trenirati kako bih manje vremena provodila za kompjuterom i igricama što je danas posve okupiralo mlade. I kada sam otišla na svoje prvo takmičenje probudile su se neke emocije u meni, ljubav, nešto što me ispunjava u svakom smislu.
Osvojili ste na desetine medalja u karijeri. Koje biste takmičenje i medalju izdvojili kao najznačajnije?
Najznačajnija i meni najdraža medalja je svakako drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u Italiji, a pored nje i moja prva zlatna medalja i osvajanje titule prvakinje BiH u Širokom Brijegu.
Kako se u svemu tome uklapa porodica? Odlično, moja porodica, roditelji i sestra su moja najveća životna podrška. Oni za mene žive i dišu. Ja za njih također. Sve ovo bi bez njih bilo nemoguće i ovo nije samo puka fraza. Također, moram istaći zalaganje, rad i korektnost mojih trenera Mustafe i Amela Litrića kojima dugujem veliku zahvalnost.
Aktivistica si i Mreže mladih?
Da, sada sam trenutno i koordinator svog džemata Mreže mladih Medžlisa Kiseljak, gdje kroz razne aktivnosti pokušavamo da mladim ljudima omogućimo da ispolje svoju kreativnost u različitim disciplinama, te budu od koristi Zajednici.